IE8 accelerator
facebook fun page


                      Rat protiv Svetovida

     Aleksandar Asov smatra da se svi događaji koji su se odigravali u istoriji zapravo zemaljske manifestacije odnosa koji vladaju među bogovima.Tako po Asovu, svi istorijski događaji mogu da se svedu na doživljaje iz života Dažboga (njegovo putovanje u podzemni svet, brak i sukob sa Moranom itd). U ovom članku bavićemo se nečim mnogo prizemnijim, međutim, nećemo zapostaviti ulogu koju su stari bogovi imali i još uvek imaju u istoriji evropskih naroda.Naša analiza odnosiće se na odnos neslovenskih naroda prema staroj veri Slovena, pre svega prema jednom od slovenskih vrhovnih bogova- Svetovidu.
     Spomenuli smo već da je Svetovid bio poštovan ne samo od strane baltičkih Slovena već i od strane ostalih slovenskih plemena. Uticaj ovog boga na Rujane bio je ogroman što se vidi iz običaja da se ništa ne preduzima bez divinacije uz pomoć Svetovidovog belog konja. Svetovid je omogućavao Rujanima pobede u ratu i činio od njihovog ostrva značajan trgovački centar, o čijoj slavi i bogatsvu svedoče prepune riznice hrama u Arkoni. Sve to činilo je da baltički Sloveni postanu trn u oku svojih suseda, katoličkih Germana. Ulje na vatru dolivala je činjenica da su Rujani tvrdoglavo odbijali da se odreknu paganizma i pređu u hrišćanstvo, zbog čega su Germani preduzeli niz veoma oštrih mera. Kada je danski kralj Valdemar 1168. godine prebacio svoje trupe na Rujan, počelo je strahovito razaranje tamošnjih hramova koje je pratilo pljačkanje njihovih riznica. Najveću pretnju Valdemar je video u Svetovidu zbog čega je poslao Dance Esbena i Svena da poruše arkonski hram. Esben i Sven su nakon rušenja izvukli iz hrama Svetovidov kip i na očigled naroda počeli da ga uništavaju. Njihov postupak imao je za cilj da pokaže okupljenim Rujanima kako njihov bog nije toliko moćan koliko su oni zapravo mislili, budući da nije bio sposoban da se odbrani. Mnogi Rujani tada su ismejali Svetovida i odrekli se stare vere prešavši u hrišćanstvo.
     Svetovid statuaMeđutim, i pre ovog događaja postojala je tendencija da se umanji značaj Svetovida a o ovome govori i jedna teorija koju su plasiralili germanski hroničari. Naime, Helmold i Saks Gramatik tvrdili su da je kult Svetovida nastao iz poštovanja prema svetom Vidu, hrišćanskom mučeniku kome je bio posvećen  jedan manastir na Rujnu. U devetom veku, katolički car Karlo pobedio je u jednoj bici Rujane nakon čega im je zapovedio da poštuju svetog Vida, sveca iz Korveja. Po ovim hroničarima, Rujani su kult sv. Vida pretvorili u kult Svetovida napravivši svecu kip i sagradivši mu hram. Ipak, ako se pogledaju spisi Adama Bremenskog, koji je proučavao Slovene mnogo pre Saksa i Helmolda vidi se da o ovom događaju nema ni reči. Takođe, ako se uporede imena nekih slovenskih božanstava sa imenom Svetovida videće se da i ova imena imaju isti ili sličan nastavak- vid, odnosno, vit. Tako imamo Ruđevida, Porevida, Gerovita, Rinvida i Turivida. Tu si i slovenska lična imena Semovid, Zjemovid, Hostivid, Vitomir, Vidoslav i Vida pa nema sumnje da je Svetovidovo ime izvorno slovensko. Dalje, ako analiziramo funkcije Svetovida i njegov fizički izgled doći ćemo da zaključka da on nema nikakve veze sa jednim hrišćanskim svecem i da on predstavlja upravo ono što se može saznati iz njegovog imena- svevideće i sveznajuće božanstvo. Kao što smo već napomenuli u tekstu o Svetovidu, ime ovog božanstva ima svoje poreklo u sanskritu a ovo ime sastoji se od poimeničenog glagola i imenice, ne predstavljajući tako lično ime kao što je ime svetog Vida. Iz svega ovoga možemo zaključiti je da su katolici na svaki mogući način pokušavali da ocrne svoje susede Slovene, bilo da su govorili o njihovim «varvarskim» obredima, bilo o netradicionalnosti njihovih kultova. Jer kao što znamo, svi germanski hroničari pokušavaju da predstave Slovene kao krvožedne divljake koji prinose ljudske žrtve svojim bogovima zaboravljajući da su ne tako davno i sami to radili i, na izgled, zaboravljajući da su su i sami hrišćani vrlo surovo postupali sa svojim verskim neistomišljenicima.
     Iz svih ovih germanskih tendencije krila se zapravo jedna namera: da se uništavanjem slovenskog duhovnog temelja pobedi i pokori slovenski narod koji je žive na teritoriji između Odre, Labe i Baltičkog mora. Da bi oslabili slovenska plemena i umanjili uticaj koji je religijski centar Arkona imao na Slovene, Germani su poveli rat protiv Svetovida. Zašto je baš Svetovid predstavljao najveću pretnju po katolličke Germane i zašto su oni na sve moguće načine pokušavali da umanje značaj ovog božanstva? Ostrvo Rujan nije bio samo teritorija koju Germani nisu uspeli da uvrste u svoje Nemačko- Rimsko carstvo već je ono predstavljao i značajan paganski centar. Katolici su smatrali da će uništavanjem Arkone konačno uspeti da pokažu Slovenima da je vreme njihovih bogova prošlo i da je vreme da ovaj ratoborni narod konačno prigrli skute katoličke crkve, prihvatajući istovremeno i katoličku vlast. Ovaj proces pokoravanja Slovena putem uništavanja njihove vere tekao je vrlo sporo. Teritorija koja je u prvoj polovini devetog veka bila slovenska postala je deo Rimsko-Nemačkog carstva tek u drugoj polovini desetog veka. Za to vreme, katolički Germani sistematski su uništavali slovenski živalj, istovremeno rušeći slovenske kulturne i religijske centre. Germani su zbrisali sa karte polapske Slovene na čijoj su se teritoriji nalazili značajni kulturni centru kao što su Šverin, Rostok i Libek. Ovi Sloveni pripadali su plmenu Poljana, plemenu iz koga će kasnije nastati poljski narod. Poljani su se dugo borili protiv Germana trudeći se da sačuvaju svoju teritoriju od ovog osvajačkog naroda. Prvi poljski knezovi Sjemovit, Lešek i Sjemomisl uložili su sve svoje snage u odbranu zemlje, trudeći se da izbegnu sudbinu polapskih Poljana. Pored njih, Germani su napadali i Ljutiće čiji je religijski i kulturni centar bio Retra. Povedeći se mišlju da će Slovene najlakše pobediti ako unište njihov duhovni oslonac Germani su napali Retru a hram retrijanskog boga Radgosta sravnali sa zemljom. Ništa bolje nisu prošli na hramovi posvećeni Triglavu u Volinu i Šćećinu. Na ovaj način, teritorija na kojoj su živeli Retari, Ljutići, Ukrani, Bodrići, Havelanci i Lužički Srbi postala je deo Rimsko-Nemačkog carstva odnosno nekadašnje Franačke države. Slovenski živalj postupno je germanizovan sa izuzetkom Lužičkih Srba koji se vekovima odupiru asimilaciji. Pobedivši slovenske bogove Germani su uspeli da pokore Slovene.
     Slični primeri postoje i nešte izmenjenijim istorijskim okolnostima. Svetovid je posle prihvatanja hrišćanstva postao sveti Vid, svetac koji se slavi 28. juna. Upravo na ovaj dan, jedan neslovenski narod pobedio je jedan slovenski. Tog datuma 1389-te godine Turci su pokorili Srbe, pogubivši kneza Lazara, srpskog vrhovnog vođu. Knez Lazar je po mnogima otelotvorenje svetog Vida, odnosno Svetovida koji je na ovaj način pobeđen, izgubivši ponovo svoju moć. Iako ovaj  slučaj ne uključuje svesne namera Turaka da uništavanjem srpskog duhovnog oslonca pokore Srbe, ovo je ipak postignuto. Primer suprotan ovome postoji i u nešto novijoj istoriji. Osvajanjem Berlina od strane Sovjeta Rusija postaje sve moćnija a uzrok tome možemo naći i u sledećem. Kako je totemska životinja Rusije medved (Velesova životinja) nije ni čudo što je osvajanje Berlina (po Asovu «medveđe jazbine») predstavljalo ponovo buđenje slovenske duhovnosti i uspostavljanje slovenske dominacije na toj teritoriji. Kako god posmatrali ovaj fenomen ne smemo zaboraviti sledeću činjenicu: kad god se jednom narodu oduzme njegov duhovni oslonac, poremeti njegov duhovni sistem vrednosti i uništi njegova vera malo toga stoji na putu njegovom potunom pokoravanju. 

 

Vesna Kakaševski