IE8 accelerator
facebook fun page


                              Kupalo

  

   

Kupalo - Ana Milojković Omi
Svako ko je je makar i površno čitao dela o slovenskoj mitologiji imao je prilike da u brojnim pojmovnicima i rečnicima naiđe na ime božanstva po imenu Kupalo. Šturo objašnjenje i kratki opis funkcija ovog božanstva navešće čitaoca na zaključak da se ovde prosto radi o božanstvu kupanja,  čija je osnovna funkcija postala deo njegovog imena. Pitanje tradicionalnosti ovog božanstva i, uopšte, njegovog božanskog statusa retko je predmet ovakvih površnih ispitivanja, pa će čitalac ostati uskraćen za mnoštvo vrednih i korisnih informacija.
    Pre nego što pređemo na ispitivanje Kupalove pojave u slovenskoj mitologiji, objasnićemo ukratko zašto smo ovo božanstvo stavili u grupu netradicionalnih slovenskih bogova. Kao prvo, nijedan tradicionalni izvor o slovenskoj mitologiji ne spominje ovo božanstvo, pa tako ni njegove hramove, statue i poštovaoce njegovog kulta. Iako ista stvar stoji sa mnogim slovenskim bogovima, a pre svega boginjama, autori kao što su Vasiljev, Srejović i Leže nijednom rečju ne spominju Kupala niti smatraju da je ovo božanstvo bilo poštovano od strane Slovena pre prihvatanja hrišćanstva. Ako se pak okrenemo hrišćanskim izvorima, odnosno autorima koji opisuju slovenske običaje i mitove poznog srednjeg veka, videćemo da je situacija sasvim drugačija. Period posle pokrštavanja Slovena izuzetno je značajan za ispitivanje slovenske mitologije budući da u to vreme mnogi novi mitovi nastaju dok neki stari mitovi bivaju izmeneni. Vreme takozvanog dvoverja karakterisalo je uzajamno prožimanje slovenske tradicionalne religije i nove, hrišćanske ideologije. U to vreme nastaju mitovi o Rodu i stvaranju sveta, pominju se i mnoge rodbinske veze među bogovima, o kojima nije bilo ni reči u mitovima koji su vezani za predhrišćanski period. Kakvi god običaji bili vezani za Kupala pre pokrštavanja Slovena, o njima se ne možemo informisati na osnovu tradicionalnih izvora o slovenskoj mitologiji. Jedino što nam je poznato je da su ovi običaji bili vezani za proslavu letnjeg solsticija (21. jun), te da je ovaj praznik posle pokrštavanja bio zamenjen praznikom svetog Jovana, odnosno ruskog Ivana Kupale. Zato ćemo našu analizu započeti upravo ovim hrišćanskim praznikom, da bi članak završili konačnim zaključkom o prirodi Kupala.
    Jovan Krstitelj, odnosno Ivan Kupalo pojavio se, kako legenda kaže,  na reci Volgi u petnaestom veku nove ere. Nakon toga, praznik posvećen ovom svecu počeo je da se slavi u Rusiji, a ovaj praznik pratio je običaj ritualnog kupanja. Sam hrišćanski svetac odvajkada se povezivao sa činom kupanja budući da je upravo sveti Jovan krstio Isusa Hrista u vodama reke Jordan. Ritualno kupanje je, dakle, u hrišćanstvu bilo vezano za duhovno i telesno pročišćenje kao i za neku vrstu inicijacije. Međutim, i pre nego što je sveti Jovan počeo da se slavi u Rusiji,  tradicija ritualnog kupanja praktikovala se medju starim Slovenima. Štaviše, Aleksandar Asov smatra da je ustanovljenje praznika svetog Jovana bio samo podsticaj za obnovu slovenske tradicije koju on naziva kupalenjskom. Dakle, i pre usvajanja običaja vezanih za praznik takozvanog Ivana Kupale medju Slovenima je morao postojati neki sličan običaj. Izvori navode da su Sloveni proslavljali dan letnje ravnodnevnice, nazvan Kupalo, tokom kog se obavezno praktikovalo ritualno kupanje. Slobodno možemo zaključiti da je jedan hrišćanski praznik na ovaj način planski ustanovljen u srednjovekovnoj Rusiji ne bi li hrišćanstvo bilo bolje prihvaćeno od strane Slovena. Mala vremenska distanca izmedju paganskog i hrišćanskog praznika govori u prilog tome jer, kao što znamo, sveti Jovan slavi se 7. jula. Sada ipak možemo zaključiti nešto o prirodi boga Kupala – on je bio vezan za period proslave letnjeg solisticija i običaj ritualnog kupanja.
    Šta još možemo saznati na osnovu izvora o slovenskim običajima? Tokom ovog praznika ritualno pročišćenje nije se vršilo samo kupanjem, već su se za tu svrhu koristile i svete vatre. Ove svete vatre su se najčešće preskakale, budući da su Sloveni  verovali da se na taj način mogu osloboditi uticaja negativnih, odnosno demonskih sila. Stoka se takođe prevodila preko svetih vatri iz istog razloga, a pored toga postojao je i običaj traženja i spravljanja magijskog bilja. Takođe, postojao i još jedan interesantan običaj, kome ćemo posvetiti nešto više prostora budući da je za vezan mit u kome se pojavljuje Kupalo. Pomenuti mit vezan je za običaj bacanja venaca niz reku, a ova praksa imala je da omogući mladim slovenskim devojkama pomoć u pronalaženju budućeg supružnika. Nekada davno, kaže mit, živeli su brat i sestra blizanci – Kostroma i Kupalo. Razdvojeni na rođenju jedno od drugog, rasli su dok oboje nisu stasali za brak. Šetajući se jednog dana rekom, Kostromi je pao venac sa glave  u vodu, a ovaj venac je igrom slučaja podigao njen davno igubljeni brat –Kupalo. Ne znajući da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se venčali, budući da je običaj nalagao da onaj momak koji pokupi devojčin venac postane njen muž. Saznavši ipak da su u srodstvu, Kostroma i Kupalo su se udavili, a bogovi su ih , iz sažaljenja, pretvorili u cveće.
     Da li iz svega ovoga možemo zaključiti da se medju Slovenima slavilo božanstvo muškog pola po imenu Kupalo? Naprotiv. Opis jednog kupalenjskog rituala, kako bi ga nazvao Asov, govori u prilog teoriji da se za praznik Kupala slavilo zapravo žensko božanstvo. Naime, na dan letnjeg solsticija stari Sloveni pravili bi lutku od slame sa svim polnim karakteristikama žena, a ova lutka bila bi potom ritualno uništavana. Najčašće bi lutku Kupale „davili“ u vodi ili bi je ritualno spaljivali, a sličan običaj praktikovali su i nekadašnji susedi Slovena – Kelti. Dakle, Kupalo bi mogao biti i ženskog pola, odnosno, ovo božanstvo moglo bi nositi i ime Kupala. Da li je u pitanju zaista bilo božnstvo ili pak duh solsticija pitanje je na koje još uvek nemamo odgovor. O slovenskom običaju ritualnog kupanja govori i knjiga o čijoj se autentičnosti i dan-danas vode rasprave – Velesova knjiga. Na  daščici broj 14 Velesove knjige jedan od njenih autora kaže: „Peremo svoja tela i umivamo svoj duh u čistoj vodi živoj“. Tekst na daščici broj 25 govori nešto slično: "
Kupalo i kostroma - Ana Milojković Omi
„I Kupalo nam poručuje da moramo biti vojska čistih tela i duša. I tako polazimo stopama njegovim koji je zaštitinik naš u pravednoj borbi“. Iz svega ovoga vidimo koliko su Sloveni pažnje posvećivali duhovnoj i telesnoj čitoći, dok su svoje ponašenje upravljali u skladu sa jednim strogim moralnim kodom. Ovakav stav usko je vezan za arijevsko poreklo Slovenа, budući da su stari Vedejci na sličan način gledali na svet i praktikovali slične običaje pročišćenja.
     Nadamo se da je uloga Kupala u slovenskoj duhovnosti sada malo bolje objašnjena. Slovenski sistem duhovnih vrednosti ne može biti u potpunosti shvaćen ako se u obzir ne uzme značaj koji su Sloveni pripisivali duhovnom i telesnom pročišćenju. Zato Kupala možemo, pre svega, smatrati simbolom slovenske težnje ka duhovnoj i moralnoj čistoti, pa njegov božanski status, polnost ili tradicionalno poreklo i nemaju toliki značaj za istraživanje i analiziranje slovenske religioznosti.
 


Vesna Kakaševski