IE8 accelerator
facebook fun page


                                   Živa, Siva

Živa - Ana Milojković Omi
Siva je jedna od slovenskih boginja plodnosti, a njeno drugo ime – Živa opisuje je kao boginju koja daje život. Kao i svako žensko božanstvo, Siva je jedan od oblika  boginje majke. Međutim, majčinski aspekt je kod Sive još naglašenji nego kod ostalih slovenskih boginja (Vesne, Lade). Jedno od njenih imena, Zizileja opisuje Sivu kao zaštitnicu dece i u tom svojstvu ona je boginja koja se brine o deci i bdi nad njihovom sudbinom. Ako analiziramo njen fizički izgled videćemo da je Siva tipično božanstvo plodnosti. Njena kosa je plava, boje žitnog klasja, u jednoj njenoj ruci je jabuka, a u drugoj jagode. Interesantan je mit o Sivinoj kosi: njenu kosu spaljuje zli duh zbog čega joj Svetovid, njen pratilac, pravi kosu od čistog zlata. Gotovo identičan mit postoji i u nordijskoj mitologiji – boginji Sif nestašni bog Loki odseca kosu na spavanju, nakon čega joj patuljci prave novu, zlatnu. Iz imena ovih boginja može se videti da se verovatno radi o istom božanstvu, i da Siva i Sif predstavljaju samu zemlju, koja u vreme plodnosti biva prekrivena zlatom jedrog žita, dok u neplodno doba godine ostaje bez svoje „zlatne kose”. U Belorusiji se verovalo da je Siva tokom leta trudna zbog čega je bilo zabranjeno zabijati sečiva u zemlju da se ne bi povredila ova boginja. Ovakvo shvatanje argument je više u prilog teoriji da je Siva tipična boginja-zemlja, odnosno, Majka zemlja. Da bi odobrovoljili boginju plodnosti, muškarci su u polja postavljali izrezbarene kipove sa likom Žive. U istu svrhu njoj su nuđene ponude, obično u cveću ili plodovima. Zabeleženo je takođe da je Živi bio žrtvovan petao, od davnina poznat kao simbol plodnosti i životodavnog sunca.
Kao što smo videli iz priče o spaljivanju i magičnom zaceljenju Sivine kose, ova boginja bila je vezana za žito koje se u jesen žanje, da bi u proleće ponovo bilo posejano i spremno za narednu žetvu. Ako pratimo vremenski poredak pomenute legende, videćemo da je Sivino doba godine jesen. Ako, pak, Vesnu vežemo za proleće, Ladu za leto, a Moranu za zimu, imaćemo na jednom mestu sve četiri faze boginje-zemlje, koja kroz svoja četri božanska lika prolazi kroz godišnji ciklus plodnosti. Međutim, iako je svaka boginja bila vezana za određeno doba godine, one su se slavile i onda kada nije bilo vreme njihove vladavine. Tako imamo zimske rituale vezane za Moranu, ali i one koji se održavaju u martu – takozvane mačkare. Siva se takođe nije slavila samo u jesen već i u leto, a obred koji je bio vezan za ovu boginju poznat je i dan-danas kao rusalje. Rusalje su seoske žene koje praktikuju jednu tipično šamansku tehniku ulaska u trans. Naime, one ulaze u kolo i posle nekog vremena provedenog u igranju jedna za drugom padaju na zemlju ostajući tako da leže u izmenjenom stanju svesti – transu. Ovaj zanimljiv običaj još uvek postoji u Srbiji, u selu Duboka gde se na praznik Svete Trojice održava obred rusalja, koji je u novije vreme dobio i edukativno-turistički karakter. Osim ritualnog padanja u trans slovenske rusalje nose i lutku napravljenu od slame koja simbolizuje boginju plodnosti. Takođe, sličan ritual praktikuje se i za vreme letnjeg solsticija, među Slovenima poznatog kao praznik Kupala. Za vreme ovog praznika Sivina lutka se potapa u vodu, a ovaj ritual ima isti cilj kao i obred potapanja Gerovitove lutke – omogućavanje plodnosti. Živini sveštenici su takođe, na svoj način, iskazivali suštinu ove boginje kao tipičnog  plodonosnog božanstva. Oni su na glavama nosili životinjske rogove koji su na celoj teritoriji stare Evrope bili poznati kao simbol plodnosti.
Živa se najviše bila poštovala na teritoriji oko reke Labe zbog čega se  svrstava u polapski panteon. Nju je slavilo pleme Ljutića, koje je lik ove boginje nosilo na svojoj ratničkoj zastavi. Titmar je zabeležio da su Ljutići izgubili zastavu sa Sivinim likom prelazeći preko nabujale reke Milde. Luj Leže je spomnje kao božanstvo Obotrida, međutim, on sumnja u verodostojnost njenog kulta, budući da se Živa spominje u okviru spisa Mater Verborum za koji se kasnije ispostavilo da je lažan. Novgorodski spomenik iz petnaestog veka spominje božanstvo sličnog imena – Diva. Ova boginja spominje se takođe u opisu grada Retre. Retra – kulturni centar plemena Retara bila je sa svih strana okružena šumom u kojoj je prema predanju živela Siva. Njen hram nalazio se u gradu Raciboru, a osim standarnih aktivnosti u hramu, Živi u čast se vršilo gatanje. Mesto ispred Živinog hrama na kome se gatalo nazivalo se Razibreg ili Gatalovo. Iako je malo toponima vezanih za Živu, postoje mnoga mesta koja u nazivu sadrže reč deva ili baba. Oba ova naziva označavaju boginju majku, pa se može zaključiti da se na mestima koja sadrže ove reči mogla obožavati Siva. Neka od njih su planine Babušnica, Devica i Dević u Srbiji kao i Baba u severnoistočnoj Makedoniji.


 Vesna Kakaševski