IE8 accelerator
facebook fun page

                     Vetrogonje (zduhači, stuhe)

 

Vetrogonja - Ana Milojković Omi
   Veoma je teško dati preciznu definiciju bića koja su u narodu poznata kao vetrogonje. Oni su po svojoj vazdušnoj prirodi najsličniji zmajevima i alama, ali se takođe mogu definisati kao mitska bića u ljudskom liku, kakvim ih smatra Zečević. Radomir Podunavski veruje da su zduhači obični ljudi rođeni sa neobičnim darom- sposobnošću da odvoje svoj duh od tela i da u stanju transa oslobode svoj kraj od vremenskih nepogoda. Verovanje u vetrogonje bilo je rasprostranjeno u zapadnim krajevima Srbije dok su nazivi zduhači i stuhe vezani za Sandžak, Hercegovinu, Crnu Goru i Primorje. U Albaniji su ovakva bića bila poznata pod imenom stuve. O kakvim je entitetima zapravo reč? Činjenica je da su zduhači bili neraskidivo vezani za kraj iz kog potiču i da su bili zaduženi za njegovo blagostanje- berićet. Berićet jednog kraja zduhači su obezbeđivali na sledeći način: kad god bi osetili da se približava neka nepogoda oni bi se spremali za borbu sa njom, odnosno, sa demonom koji ovu nepogodu  predvodi – alom. Ova borba započinjala bi u onog momenta kada se zduhač poveče u osamu i padne u san tj. stanje koje Podunavski smatra transom. U tom stanju zduhač bi se borio sa alom dok su mu telo štitili njegovi pomoćnici mašući po vazduhu oštrim predmetima. Dakle, zduhači su bili ljudi sposobni da odvoje svoj duh od tela, a ovakve ljude nalazimo i među ostalim narodima koji ih smatraju vešcima ili šamanima. Upravo je upravljanje atmosferskim prilikama jedna od tehnika šamanizma kojom su se bavili nadareni pojednici -od  indijanskih šamana do onih sa Čukotke i Altaja. Kao što nije svako mogao postati šaman tako ni zduhačem nije mogao postati bilo ko. Ljudi su bili prepoznati kao zduhači ako bi se rodili sa krvavom „košuljicom“ tj. placentom, koja je i kod ostalih indoevropskih naroda smatrana nečim magijskim. Još jedna sličnost uzmeđu vetrovnjaka i tipičnog šamana vidi se u činjenici da su zduhači mogli navoditi oblake i na tuđe posede, a ne samo sklanjati ih i tako štititi svoj kraj. U slučaju da se neko zamerio zduhaču, on je mogao naterati oblake nad njegovu njivu što dosta podseća na praksu šamana koji „priziva“ kišu u vreme suše.
Čajkanović navodi da su zduhači mogli biti i deca i životinje tj. da nisu samo odrasli ljudi imali sposobnost da savladaju nepogodu. Njegovo shvatanje zduhača dosta se razlikuje od onog koje vetrogonje smatra slovenskim vešcima ili šamanima, budući da ih Čajkanović pre tretira kao mitska bića. Sudeći po njegovim proučavanjima, zduhači su veoma slični zmajevima, koji su takođe vezani za blagostanje jednog kraja kao donosioci padavina. I oni, kao stuhe, mogu nastati od različitih životinja- zmija, ovnova ili šarana. Štaviše, Zečević identifikuje vetrogonje i zmajevite ljude pa možemo zaključiti da se ovde radi samo o različitim nazivima za istu pojavu u narodu.

 

Vesna Kakaševski