IE8 accelerator
facebook fun page


                  Prolećne obredne pesme

    Lazaričke pesme

Lazaricama se nazivala grupa devojaka koje su izvodile obrednu igru vezanu za praznik vaskrsenja Lazarevog. Grupu su činili Lazar, Lazarica, tri stežnika, koji nose stegove, i tri vojvode. Lazarice su išle od kuće do kuće i pevale pesme za plodnost, sreću i napredak.

Devojkama

Oj, Lazare, Lazare,
Naš prehrabri Jarile!
I premili Božole!
Ovde nama kazuju
Mlade deve velike
Za udaju prispele.
Belila je belila
Tanke bele darove
U Đurimske dvorove,
Te Đurđeve Jarilske.
Sam ju Đurđe video,
Sam Jarilo Đurime
I družinu viknuo:
„Hod’te, hod’te, družina!
Evo vama darova,
Svakom vama darova,
A menika devojka.“
Obrni se Lazare,
Naš premili Božole,
Pa se lepo pokloni,
Da te lepše darujem:
Lepim darom dukatom.

U ovoj pesmi, namenjenoj devojkama stasalim za udaju, plodnost i napredak se slave kroz želju za sklapanjem bračne zajednice. Smešten u realistički okvir, tipičan za patrijarhalnu kulturu, kao ženik u pesmi se pojavljuje sam slovenski bog Jarilo (Jatevid, Gerovid), koji se praznovao dvaput godišnje, u proleće i leto. . U njegovom imenu, koje sadrži koren jar, prepoznaje se veza sa toplotom i Suncem. Simbolički, ovo može predstavljati spajanje zemlje i Sunca, koje u proleće rezultuje buđenjem vegetacije i ponovnim započinjanjem ciklusa rađanja u prirodi. Jarilo je nakon dolaska hrišćanstva povezan sa svetim Đorđem i sa Germanom, što je očito i u ovoj pesmi.

 

Pesme na Cveti i Blagovesti

Na Cveti, a često i na Blagovesti, sakupljale su se devojke iz jednog sela, pa su pre zore išle na različite vode i u njih bacale razno suvo cveće od kog su onda plele vence i pritom pevale.
Oj, ti, Vide, Vidoje!
Naš ti slavni župane!
Podran, Vide, urani
Na te vode studene,
Na Moriša lađana,
Onog srpskog bistrana,
Gde no cure dolaze,
Svoje vence bacaju,
Svoje vence i cveće
Za vojnima puštaju.
Cure vodu mutile,
Puta tebi pomele,
Da ne ideš, Vidoje,
U te zemlje daleke,
U te bore Trasila,
Gde se rode kraguji,
Gde se rode te utve,
Šestokrili utani.

Ova pesma čuva još jedan pomen na boga Svetovida. Svetovid je ovde dobio titulu župana i ulogu predvodnika vojske. On i njegova vojska se bore daleko, u nepoznatoj, mitskoj zemlji, u kojoj žive retke i fantastične ptice. Odlazak u rat znači smrt i uništenje, principe suprotne rađanju i obnavljanju, koji se slave u proleće. Devojke, bacajući cveće u vodu, simbolički prinose žrtve, ne bi li obezbedile plodnost i napredak i time sprečavaju uništavanje. Zaustavljanje smrti predstavljeno je slikom vojske i njenog predvodnika kojima je pometen put.   

 

Uskršnje pesme

Uskrs je praznik kojim se na prvom mestu čuva sećanje na Hristovu smrt i njegovo uskrsnuće. Međutim, u praznovanju Uskrsa ima i ostataka mnogobožačkih verovanja, pa se on tiče i slavljenja nove oživele prirode i njenog uskrsnuća iz zimskog mirovanja.

Stignala mi Bela Marija,
Bela Marija sveta Devana!
Stignala mi na den Velik-den,
Na den Đurđev-den mija krstile,
Na den Spasov-den mi posakala
Posakala mi: beli rizi
I za odela i za zborela
I posakala: riza da veze.

Nastupanje proleća  u ovoj pesmi prikazano je kao rođenje slovenske boginje Devane, koja je boginja proleća i plodnosti. Na Velik-den, što je jedan on narodnih naziva za Uskrs, uskrsava Devana i sa njom čitava priroda. U drugom, očito mlađem nazivu za ovu boginju, koji je prisutan u pesmi, očuvano je sećanje na Devanu kao boginju devicu. Za nju se vezuje bela boja, koja predstavlja čistotu i čednost, i ime Marija, ime hrišćanske Bogorodice. I preostala dva praznika koja se u pesmi vezuju za boginju pripadaju grupi prolećnih praznika. Đurđevdan je dan smene zime i leta, a Spasovdan je posvećen čuvanju (spasavanju) useva od nepogoda. Fantastično brz rast novorođene boginje, koji u pesmi traje četrdeset dana, paralelan je naglom bujanju prirode u proleće.

 

Pesme na ružičalu (družičalu)

Ove pesme pevaju se na Pobusani ponedeljak (prvi ponedeljak posle Uskrsa), kada se mladići i devojke ljube kroz vrbove ili leskove vence i tako postaju pobratimi i posestrime.

Neven, neven, malo cveće!
Ljelj Ljeju,
Mili Bože!
Lepo cveće, žuto cveće!
Ne uveni naša sloga,
Ne uveni naša ljubov,
Ne uvelo naše bratstvo,
Krasno bratstvo pobratimstvo,
Pobratimstvo ka rođeno,
Dokle traje nas junaka,
Nas junaka ljubeznijeh,
Dokle traje jarkog sunca,
Jarkog sunca gospodina
I meseca sluge svoga,
Dok ne dođe Davor bože,
Davor bože, smrtni danče.
Ko pogazi pobratimstvo,
Prpr njemu,
Davor njemu!
Svoga brata pobratima,
Pobratima ko rođenog,
Ko prevari svoga druga,
Svoga druga pobratima
Satro ga silni Ljelju
Svojim ocem strašnim bogom,
Strašnim bogom Triglav bogom,
A Triglavom svetom Trojicom.
Dom mu zatri Prprьruša,
Strašna seja Davor boga,
Poslanica višnja boga:
Stvoritelja, Držatelja
I strašnoga Rušitelja.

U funkciji zaštitnika pobratimstva pojavljuje se ovde više paganskih mitskih bića. Dva od njih, Davor i Prporuša (Prprьruša) nisu potvrđena kao tradicionalna božanstva. Davor je kod Srba, očito, zamišljen kao bog smrti, a Prporuša se smatra njemu sličnim božanstvom, njegovom sestrom, koja takođe ima destruktivnu ulogu, a dejstvuje prema nalozima višeg božanstva. Pesma, očito, podrazumeva postojanje hijerarhije među božanstvima. Iznad Davora i Prporuše stoji vrhovni bog, „višnji bog“ Triglav i kroz njih vrši svoju volju. Triglav se, pod uticajem hrišćanstva, poistovećuje sa svetom Trojicom, ali njegovi trostruki atributi (Stvoritelj, Držatelj i Rušitelj) ukazuju, kao i u nekim drugim pesmama, da se radi o paganskoj koncepciji božanstva.

Pesme uz krstonoše

U proleće, od prvog dana Uskrsa pa do nedelje posle Duhova, kada je usevima najpotrebnija kiša, organizovane su verske povorke („litije“) koje su nosile krst i ikone po polju sa usevima, obilazile zapise (posvećena drveta), reke, pa čak i groblja, gde su držane molitve za kišu. Svako selo imalo je određeni dan koji se praznovao na taj način. U pagansko vreme, umesto krsta i ikona nošeni su idoli.

Česne krste mi ponesemo
Gospodi pomiluj,
Gospodi pomiluj!
Amin!
Česne krste milog boga,
Milog boga Rujevita,
Rujevita silnog boga,
Što nam bije dušmanine,
Dušmanine, Tartarine,
Što nam daje berićeta,
Berićeta, izobilja.
Česne krste mi krenusmo,
Česne krste divnog boga,
Divnog boga sedmoglavog,
Rujevita Pravovida,
Milog boga Prove Prave,
Da nam bude sve čestito,
Sve čestito plemenito,
Svakom pravo i ugodno.

Jasno je vidljivo iz ove pesme da je običaj nošenja krsta smenio stariji obred posvećen nekom od paganskih bogova. U ovom slučaju, pomoć i zaštita tražene su od boga Ruđevida (Rujevita). Pesma potvrđuje dve osnovne teze vezane za ovo inače manje poznato božanstvo. Budući da suzbija neprijatelje, Ruđevit je, očito, bog rata. Odbrana od neprijatelja ne podrazumeva samo suzbijanje inoplemenika, nego i ratovanje protiv zlih sila, na koji se način čuvaju usevi i obezbeđuje izobilje. Osam mačeva koje je držao njegov idol ne pominje se, ali se čuva sećanje da je Ruđevit bio predstavljan sa sedam glava. Zanimljivo je zapaziti da se Ruđevit ovde pominje u istom kontekstu sa  bogom pravde, Provom, koji se, pak, i sam uglavnom izjednačava sa Perunom. U tom smislu, Ruđevit bi bio bog pravednog ratovanja, bog  ratnik koji štiti ono što je dobro („čestito“) i pravedno („pravo“).

Đurđevdanske pesme

Za Đurđevdan vezan je čitav niz najrazličitijih obreda čiji je cilj bio obezbeđivanje sreće i blagostanja, a te obrede pratile su odgovarajuće pesme.

Grad gradila bela vila,
Bela vila Samovila,
Od istoka do zapada,
Od zapada do sjevera,
Od sjevera pa do juga.
Grad gradila nagradila
Po svom svetu velikome,
Po tom zraku prostranome,
Po tom zraku triždi zraku.
Nagradila, napravila
Celog grada od merđana,
A zidove od biljura,
Jasne stole od alema,
A prestole od dragoga.
U njem sedi višnji bože.
On mi gledi na tri strane,
Na tri strane u tri sveta:
Na nebeskog, pod nebeskog,
I na onog pod zemljicom.
Svuda gledi, svuda vlada,
Svuda čini što mi treba.
Belu bradu poglađuje,
Na Srba se nasmehuje.
Srbinu je svako dobro,
Ponajveće velja snaga,
Velja snaga svoja zemlja,
Ta Inđija i Dunavo.
Crnu bradu poglađuje,
Na dušmana poprekuje,
Na dušmana Tatarina,
Crna gosta Mandžurina,
I Hobina ljuta zvera,
Alemana i Hinduša.
Crno gleda, crnje radi,
Crno će im vavek biti.
Rujnu bradu poglađuje,
Plavetnom se opasuje,
Svima nama dobro veli:
Svako dobro i veselje,
I rumeno i plavetno
I bijelo prebijelo,
Dušmanima crno dobro,
Crno dobro i precrno.

Ova pesma čuva vrlo slikovito sećanje na boga Triglava. Kao i u mnogim drugim pesmama u kojima se pominje, Triglav je ovde predstavljen kao „višnji bog“. Za pesmu je karakteristično ponavljanje broja tri.. Triglav gleda na tri strane, odnosno, upravlja trima svetovima. Ta tri sveta odgovaraju njemu kao Stvoritelju, Držatelju i Rušitelju. Nebeski svet odgovara procesu stvaranja, podnebeski, odnosno, zemaljski svet održavanju onoga što je stvoreno, a podzemni svet je onaj u koji dospeva ono što je razoreno. U ovoj pesmi je više nego u ostalima istaknuta trikefalnost ovog božanstva, sadržana, inače, u njegovom imenu. Svaka od Triglavovih glava ima posebno zaduženje, koje je simbolički predstavljeno bojom brade. Glava sa belom bradom stara se o narodu i zemlji i donosi im dobrobit. Ona sa crnom bradom zadužena je za zaštitu od neprijatelja, zemaljskih i natprirodnih. Uz treću, riđu, pojavljujre se i četvrta, plava brada, ne bi li se na Triglavovim bradama našle sve tri srpske (i opšteslovenske) simboličke boje, bela crvena i plava.

 

Kraljičke pesme

Kraljicama se naziva obredna igra koju su u proleće, na Duhove (Sv. Trojicu), na Spasovdan, na Đurđevdan ili o letnjem Sv. Nikoli izvodile devojke idući od kuće do kuće. Grupa je bila podeljena na više lica, na kralja, kraljicu, njenu dvorkinju i četiri pevačice. Kraljica predstavlja duha vegetacije, a kraljice se nazivaju još i rusalje i ladarice.

Kad polaze od kraljeve kuće sve kraljice

Obrn’ s’ kralju, mile,
Obrn’ s’ kralju, mile,
Ljeljo, Ljeljo!
Ljeljo!
Obrni se kralju!
Treba da idemo
Kod svačije kuće,
I kod tih momačkih,
I kod tih momačkih,
I kod devojačkih,
I kod tih gospodskih,
A i sirotinjskih.
Kaži nama, kralju,
Mili gospodaru,
Kakvog ćemo, kralju,
Glasa počinjati?
Ja li deda Đozmu,
Tog premilog Ljelja?
Ili baba Đozmu,
Tu premilu Ljelju,
Milu Ljelju, kralju,
Našu krasnu Ladu?
Ili počinjati
Bana gospodara,
Bana gospodara,
Cara nad carima,
Cara nad carima,
Boga nad bozima,
Tog Triglava silnog,
Strašnog i prejakog?
Ili ćemo care,
Naša svetla kruno,
Počinjati bane,
Vesela Rusana,
Vesela Rusana
I rujna Jarila?

Počinjite, mile,
Vi, moje kraljice,
Onog lepog milog
Mio deda Đozmo,
Babu Đozmu milu,
Onu staru Jagu,
I tu mladu Živu.
Mio deda Đozmo
Prid najbolji dvori.

Pesma čuva sećanje na nekoliko starih božanstava, uključujući i Ladu, boginju leta i ljubavi, sa čijim je kultom ovaj obred nekada bio povezan (otuda naziv ladarice). Zajedno sa Ladom u pesmi se našao Jarilo, koji je, prema mitu, bio Ladin družbenik. Pominjanje Triglava može se povezati i sa hrišćanskim praznikom Svete Trojice, koji je bio jedan od praznika kada su se kraljičke pesme izvodile. Sedmica u kojoj su Trojice naziva se rusalna ili rusana nedelja, pa bi otud mogao doći pomen Rusana u pesmi. Još dva mitska bića pojavljuju se u pesmi, stojeći u kontrastnom odnosu – baba Jaga, simbol starosti i smrti, i Živa, koja predstavlja mladost i život. Iz svega ovoga moglo bi se zaključiti da su kraljičke pesme i čitav obred bili posvećeni proleću kao spajanju suprotnosti, zime i leta, smrti i života, rata i ljubavi.

Romana Radović