IE8 accelerator
facebook fun page


                            Pripegala

Pripegala - Ana Milojković - Omi
     Pripegala je bio jedan od bogova baltičkih Slovena. Poznata je činjenica da su baltički Sloveni kao i oni koji su živeli između reka Odre i Labe predstavljali trn u oku svojih suseda – hrišćanskih Germana, i da su se između ova dva naroda vodile krvave i žestoke bitke. Dok su Sloveni uporno insistirali na svom paganizmu, Germani su se svim silama trudili da im nametnu hrišćanstvo, ako ne milom onda – silom. Da bi dodatno motivisali germanske ratnike, katolički biskupi pribegavali su jednoj vrsti ratne propagande, odnosno, mentalne manipulacije, koja se sastojala u izvrtanju činjenica o prirodi religije starih Slovena. Naime, slovenski kultovi predstavljali su se kao izuzetno krvavi, Slovenima se pripisivala praksa ritualnog žrtvovanja ljudi dok su se slovenski bogovi predstavljali kao divljačka božanstva žedna krvi, posebno one hrišćanske. Ostavićemo po strani činjenicu da neke od ovih optužbi zaista imaju svoj temelj u realnosti iako ne u tolikoj meri, budući da se ovde ipak radi o jednoj vrsti ratne propagande, koja je sve aktuelnija u vremenu u kome živimo. Ovom prilikom ćemo se fokusirati na značaj koji ovi „ratnohuškački” spisi germanskih biskupa imaju za proučavanje slovenske mitologije budući da neki od ovih spisa predstavljaju jedine pisane izvore koje imamo o pojedinim slovenskim božanstvima i njihovim pratećim kultovima.          
  Naime, dosta toga možemo saznati o kultu Svetovida, Radgosta, Podage i drugih bogova ako se oslonimo na ove spise, bez obzira što oni u sebi sadrže informacije koje ne možemo smatrati validnim. Informacije ovog tipa svode se na one delove spisa koji slovenska božanstva izjednačavaju sa demonima kao što su Prijape i Belfegor, dok se Radgost proglašava samim demonskim knezom, odnosno, Satanom. Ovakve identifikacije, naravno, nemaju svoj temelj u realnosti budući da Satana i pomenuti demoni nisu deo slovenskog religijskog sistema već, naprotiv, hrišćanskog. Jedan od spisa čije je sadržaj sličan spisima koji govore o prirodi Svetovida, Radgosta i Podage je spis u kome se spominje i božanstvo koje ćemo u ovom tekstu analizirati – Pripegala.
     Autor spisa u kome se spominje bog Pripegala jeste magdeburški arhiepiskop Adelgot, a ovaj spis potiče iz 1108. godine nove ere. Arhiepiskop Adelgot u spisu tvrdi da Pripegalini sveštenici  svom bogu prinose ljudske žrtve i da na sve moguće načine vrše nasilje nad hrišćanima. „Oni su poplavili našu zemlju”, kaže Adelgot. „Hrišćanima seku glave, pa ih prinose na žrtve ... oni drže pred svojim hramovima pune pehare krvi, i urličući oko njih strašnim glasom viču: Radujmo se, jer je Hristos pobeđen; pobeda je na strani pobedonosnog Pripegale.” Uočljivo je da arhiepiskop Adelgot namerno predstavlja Slovene kao ratoborne divljake žedne krvi, sasvim različite od „civilizovanih” Germana koje je „kultivisalo” hrišćanstvo. Pripegala tako deluje kao neko suludo božanstvo čija je jedina odlika krvožednost. Bez obzira na subjektivnost germanskog arhiepiskopa, Spasoje Vasiljev smatra da se krvožednost Pripegale ipak može smatrati jednom od njegovih realnih karakteristika. Naime, on Pripegalu smatra identičnim letonskom bogu Pikoli koji je među Letoncima bio poštovan kao božanstvo smrti. Pikola je predstavljen kao sedi starac obučen u belo kraj čijih nogu se nalaze ljudske i životinjske lobanje, zbog čega možemo zaključiti da je Pikolo letonska verzija slovenskog Prpegale u čiju su slavu Sloveni obezglavljivali hrišćane. Koren pega koji se nalazi u Pripegalinom imenu Vasiljev povezuje sa sansktitskim korenom peg koji znači „kvariti, uništavati”. Zbog svega toga, Spasoje Vasiljev smatra da Pripegalu možemo smatrati bogom uništavanja. Međutim, njegove funkcije se ne mogu svesti samo na to.
     Postoji još jedno tumačenje funkcija Pripegala prema kome se on smatra božanstvom solarnih karakteristika. Ovu teoriju postulirao je Luj Leže,   a podržao ju je i dodatno objasnio Spasolje Vasiljev. Prema ovom tumačenju ime Pripegale svodi se na glagol pripeći koji se u jeziku pomeranskih Slovena glasi prepikat. Kako se glagol pripeći može povezati sa delatnošću Sunca, dva naučnika smatraju da Pripegala može biti jedan od epiteta Sunca. Reč pega takođe može da se poveže sa identičnom rečju u srpskom jeziku koja označava mrlju na koži koja je nastala usled sunčevog zračenja, a slična reč javlja se i u poljskom, češkom, ruskom i hrvatskom jeziku. Naučnik Brikner, pak, smatra da ime Pripegale treba da glasi Pribihvala označavajući božanstvo kome pripada sva hvala. On svoju teoriju podržava činjenicom da u slovenskim jezicima postoje mnoga imena koja počinju korenom Pribi kao što su Pribigoj, Pribislav i Pribimir.

Vesna Kakaševski